Igor Vori proglašen je za najboljeg obrambenog igrača na EP-u u Norveškoj. Još jedan ‘mali’ trofej mu se, uz srebrnu medalju, našao u rukama, a na dolasku u Zagreb je jedva govorio. Lice mu je bilo natečeno od prehlade, dok je umor, naravno, nemoguće bilo izmjeriti. Ono što je evidentno jest činjenica da je na prvenstvu proveo najveću minutažu u hrvatskom dresu na parketu. Zaigrao je 6 sati i 29 minuta u minulih osam utakmica.

Pritom je drugi (iza Sulića, koji je imao udarac 7/8) šuter ‘paklenih’. Za 21 pogodak je iskoristio 29 lopti, što je 72 posto, ili u najkraćem - odlično. Je li se više psihički ili fizički istrošio?

- I jedno i drugo. Fizički zato što nismo imali ni dan odmora, a psihički jer nam je stalno bilo u podsvjesti da želimo uzeti medalju. Što se tiče finala, bilo je i s naše strane pogrešaka. Imali smo jednu ‘crnu rupu’ od desetak minuta kada su nas Danci stigli i prestigli. Ali, imali smo i jedno razdoblje u nastavku kada smo odlično igrali, ali nam suci nisu dali doći do preokreta - rekao je Vori.

• Kako ste u cjelini zadovoljni prvenstvom?

- Rezultatom naše reprezentacije sam super zadovoljan, a ostalo je sve bilo, za mene, katastrofa. Od organizacije pa do smještaja. Primjerice, hrana u hotelu je bila katastrofa, isto kao i kreveti. To stvarno nisam očekivao od jedne Norveške, koja ima tako visoki standard.

• Danci prvaci?

- Zasluženo, jer su cijeli turnir igrali fenomenalno. Ako je itko trebao biti ispred nas, onda su to oni.

U srijedu Croatia osiguranje kreće na pripreme (za Ligu prvaka) u Poreč, gdje će boraviti do 6. veljače, kada se vraća u Zagreb i čeka utakmicu s Portland San Antonijom (10. siječanj). Prva utakmica nastavka Lige prvaka donijet će i sraz najboljeg strijelca EP i najboljeg obrambenog igrača. Balić protiv Vorija…
(JL, Petan)

Karte za utakmicu RK Croatia Osiguranja protiv španjolskog Portland San Antonija, a koja se u Ledenoj dvorani igra u nedjelju 10. veljače s početkom u 17.30, bit će puštene u prodaju u petak, 08. veljače.

Po cijeni od 20 kuna, na blagajni na južnoj strani Doma sportova karte se mogu kupiti u sljedećim terminima: u petak, 08. veljače od 16 do 18 sati, u subotu 09. veljače od 10 do 12 sati, a u nedjelju, 10. veljače od 15.30 do 17.30, odnosno do samog početka utakmice. (www.rk-zagreb.hr)

Lino Červar trenutačno je najbolji hrvatski izbornik u loptačkim sportovima. Barem tako kažu rezultati.
Sedam velikih natjecanja, šest polufinala, četiri medalje. Kažu da je najplaćeniji izbornik, s mjesečnim primanjima od 50 tisuća kuna.
- Ne znam za te podatke, ali znam da u posljednje dvije godine nisam dobio nikakav novac od saveza. Ni novac za plaću, ni novac za nagrade - istaknuo je Červar.
U dugogodišnjoj trenerskoj karijeri, što klupskoj, što reprezentativnoj, nikad na utakmici nije dobio crveni karton. Sve do finala EP-a u Norveškoj. - I opet bih tako reagirao na katastrofalno suđenje. Znam da sam oštetio momčad, ali nakon crvenog kartona barem su nas prestali potkradati. Moram istaknuti da sam u svim teškim trenucima na prvenstvu imao veliku potporu Zorana Gopca i članova moga kluba Croatije osiguranja - kaže Červar. Biste li sad, da se možete vratiti mjesec dana unazad, nešto mijenjali? - Ne bih. Ne znam što bih mogao promijeniti. Nisam mogao znati da će nas zadesiti sve te silne ozljede. Jeste li znali da će Ivano Balić igrati tako dobro? - Nisam znao, ali sam bio uvjeren da će ići s nama u Norvešku.
Njegova je želja da igra uvijek prevelika, i samo nisam znao koliko će nam moći pomoći. Da nije mogao pomoći, imali bismo rezervno rješenje na mjestu organizatora. Znao sam i plakati Koliko su vam u završnim utakmicama nedostajali ozlijeđeni Vuković i nedovoljno oporavljeni Sulić? - Naravno da su nam jako nedostajali. Imali bismo širinu, koja nam je tako nedostajala. Sulić bi mogao zamijeniti Vorija, a Vuković naše umorne vanjske pucače. To što su polufinale i finale igrani u 24 sata nije normalno.
Momčad se jednostavno ne stigne oporaviti. Zašto ste usred turnira izjavili da vam je to posljednji EP kao hrvatskom izborniku? - To sam rekao potaknut time što su i neki igrači rekli da im je to posljednji EP. Želio bih se oprostiti od reprezentacije dok su u njoj upravo ti dečki. Zajedno smo od 2003. godine i živimo kao jedna velika obitelj, a ja sam im otac. Bilo je mnogo radosnih trenutaka, ali i razočaranja. Znao sam pustiti i suzu. Dakle, na klupi ćete biti do 2009. godine? - Da, imamo još dva velika natjecanja. Nadam se da su to Igre u Pekingu i Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj - zaključio je Červar. (D. Mrvec, Večernji list)

Iako je avion sa srebrnim hrvatskim rukometašima sletio oko 5 sati ujutro, nekoliko stotina najvjernijih navijača bilo je uporno i dočekalo svoje ljubimce u zagrebačkoj zračnoj luci. Na licima hrvatskih reprezentativaca su se miješali osjećaji razočarenja zbog poraza, ali i sreće zbog srebrne medalje. Svečana atmosfera i slavlje su ipak izostali; previše se umora i iscrpljenosti skupilo u ovim momcima pa će fešta pričekati neka bolja vremena.

Kakav bi to doček bio kad ne bi bilo sve prisutnog gradonačelnika Bandića, koji je iskoristio priliku i otvori kratku konferenciju za novinare izrazivši čestitke i podršku Paklenima. Nakon njega riječ je dobio i predsjednik saveza Željko Kavran.

“Prije svega bih se želio zahvaliti svima na dočeku. Četiri puta u 5 godina se ovi momci vraćaju s medaljom oko vrata u ovu zračnu luku, 2 zlata i 2 srebra. Sve to proizlazi iz strahovite ljubavi za domovinu i za ovaj sport. Možda ovaj put nismo igrali najbolje i najljepše, ali se nikada nismo borili kao sada, dečki su dali zadnji atom snage da bi se vratili s medaljom koju priznat ćete, mnogi nisu očekivali. Ovo je naš najveći uspjeh na Europskim prvenstvima i nadam se da ćemo u sljedeća dva natjecanja osvojiti još koju medalju zlatnog sjaja. Hvala gradonačelniku jer je vjerovao da treba izgraditi Zagreb Arenu za ove dečke, gdje će zaigrati na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu.”

Metličić: Nadam se da vas nismo razočarali

Lice Petra Metličića je govorilo više od tisuću riječi. Hrvatski kapetan je izgledao kao da je odboksao 12 rundi s profesionalnim boksačem. Unatoč velikom uspjehu, Pero je ostao vrlo skroman, a pobjedu je poklonio hrvatskom narodu.

“Zahvaljujem se na dočeku i stvarno znamo da je rano ujutro i da je ovo vrijeme kad ljudi spavaju i drago mi je da nas je i gospodin gradonačelnik dočekao. Dali smo sve od sebe i nadam se da vas nismo razočarali. Možda nismo igrali najljepše ovaj put, ali smo igrali najborbenije i najsrčanije do sada i zaslužili smo ovu medalju koju dajemo svima na poklon.”

Červar: Može se desiti da odem s izborničke funkcije

Unatoč inzistiranju i moljakanju svih prisutnih, izbornik Červar nije želio govoriti pred kamerama, što je Gobac ironično prokomentirao: “Ma dosta je on pričao posljednjih dana”. Uporni novinari su na koncu ipak došli na svoje.

“Stvarno mogu biti ponosan. U zadnjih 5 godina smo čak 6 puta igrali u završnici i osvojili 4 medalje. I čak i skromno hoćemo reći, daleko smo najkvalitetniji kolektivni sport u ovoj zemlji. Svaka čast dečkima i mislim da su se herojski borili. Kao njihov trener sam ponosan na njih. Nije bilo previše slavlja u avionu jer su dečki jako umorni. Feštali smo na katu našeg hotela, otpjevali nekoliko pjesama. To nije to bilo dugo, ali je bilo puno ponosa.”

Povlačenje s izborničke funkcije koje je neki dan najavio, Červar nije htio niti potvrditi niti demantirati.

“Može se i to desiti, ali to je sad manje važno. Bitno je da sam trenutačno na čelu ovih dečki koji imaju dušu i koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Mislim da ćemo donijeti nova slavlja našim ljudima i to već u Zadru koji će biti dobra uvertira za Olimpijske igre.”

Od Červara smo čak uspjeli izvući i nekoliko rečenica o sukobu sa Sportskim novostima i Zvonimiru Bobanu.

“Sa mnom nema nikakvih problema i ja sam fer prema njima, ali ne znam kakvi su oni prema meni. Takav je život i teško je sa svima naći zajednički jezik. Bitno je da svatko krene s poštene strane.”

Vori: Norvežani su nas sramotno ugostili

Najbolji obrambeni igrač prvenstva, Igor Vori, priznao je da je i njega samog ta titula poprilično iznenadila, uostalom kao i hladan tretman i loše domaćinstvo Norvežana.

“Od Skandinavaca nisam očekivao takav tretman, a oni kao imaju najbolji standard. Mi smo od njih miljama daleko. Sve od hrane pa do kreveta, koji su bili katastrofa. Danci su zaslužili naslov svjetskih prvaka jer su igrali fenomenalno cijeli turnir. Ako je netko trebao biti ispred nas, to su trebali biti oni.”

Alilović: Peče me jer sam zakazao u dvije odlučujuće utakmice
Iako je imao svoje bljeskove i odlične partije i sam vratar Mirko Alilović priznaje da su nam u ključnim trenucima nedostajale obrane vratara koje bi dale onaj dodatni impuls i sigurnost obrani.

“Zakazao sam u ove dvije najbitnije utakmice i to me jako peče, ali to je sve velika škola pa se nadam da će u budućnosti biti bolje. Svi smo mi sportaši i voljeli bi da je ova medalja zlatna, ali tek kada se odmorimo ćemo shvatiti što smo zapravo napravili. Čekaju nas kvalifikacije gdje smo domaćini i gdje igramo s Rusima i dva outsidera pa se nadamo Pekingu i medalji s Olimpijskih igara.”

Dominiković: Bili smo u Rimu, a nismo vidjeli Papu

Uvijek dobro raspoloženi Davor Dominiković bio je možda i najtužniji od svih reprezentativaca. Srebro je, kaže, slaba utjeha kad smo bili tako blizu najvišem postolju.

“Malo su se slegli dojmovi, ali je teško izvući osmjeh na lice tako kratko nakon poraza. Bili smo u Rimu, a nismo vidjeli Papu. Sve što smo postigli smo zaslužili rudarskim radom i velikom mukom. Neki kažu srebro zlatnog sjaja, ali uvijek će se ipak pamtiti da su Danci prvi, a mi samo drugi. S obzirom na sumanut ritam utakmica, bilo je i za očekivati ozljede, a s dosta smo ozlijeđenih igrača i krenuli u prvenstvo. Zbilja skidam kapu svima koji su odigrali 8 utakmica jer je to u ovom ritmu gotovo nemoguće bilo.”

Čupić: Kad se sve zbroji moramo biti zadovoljni
I kod mladog Ivana Čupića, najvećeg pozitivnog otkrića ovog prvenstva, jasno se iščitavala tuga na licu zbog propuštene prilike za zlatom.

“Treba brzo prespavati, ali još postoji tuga što nismo prvi. Svi kažu da je ovo čudo, ali kada prvenstvo završiš s porazom nije ti svejedno. Kada se sve zbroji, sve nevolje i ozljede koje smo imali, moramo biti presretni na koncu i s ovim srebrom. Danci su otvorili puno bolje drugo poluvrijeme i malo neki pehovi, a malo i suci nam nisu dali da se vratimo. Zasluženo su pobijedili i mi im na tome čestitamo, ali vratit ćemo im mi to sigurno.” (www.index.hr)

Uz tradicionalne čestitike državnih vlastodržaca i doček Milana Bandića na zagrebačkom Plesu, srebrnim rukometašima poruka je stigla i iz Maksimirske. NK Dinamo ponosan je na naše rukometne junake koji su, kako stoji u poruci, još jednom pokazali kako se igra za svoju zemlju.
“Iako načeti ozljedama, pokazali ste koliko veliko srce imate i najbolji ste primjer kako se igra za svoju domovinu.
Bez premca ste najveći junaci hrvatskog sporta. I doista, niste izgubili zlato nego ste junački osvojili srebro.
Pokazali ste hrabrost, borbenost, želju, volju i ostavili zadnji atom snage na terenu, a to je ono što se cijeni više od najsjajnije medalje. Vaša je kolekcija medalja popunjena, ali ne sumnjamo da ćete svijetu i u Pekingu pokazati najljepši rukomet na svijetu! Želimo vam puno sreće, ali ponajviše zdravlja u kvalifikacijama za Olimpijske igre.” - poručili su iz redova hrvatskog nogometnog prvaka. (www.index.hr)

Ivano Balić:

- Dobro smo otvorili utakmicu, poslije pali, pa se tražili. Uza sve naše probleme, umijašala su se ona dva gospodina… Bili smo u nekoliko navrata blizu, no nije išlo. Moramo biti zadovoljni jer je ovo veliki rezultat.

Davor Dominiković:

- Ne mogu reći da sam oduševljen, imali smo uspona i padova na prvenstvu, no trebalo se dignuti nakon debakla u prvoj utakmici s Dancima. Zato možemo držati glavu gore i poslije prvenstva se malo odmoriti pa krenuti u ‘operaciju Peking’.

Blaženko Lacković:

- Imali smo svoju šansu, ali nismo uspjeli dijelom zbog naših pogrešaka, a dijelom zbog sudačkog kriterija. Sretan sam i tužan. Dali smo sve do sebe a izgorjeli. Nije lako kada izgubiš finale.

Ljubo Vukić:

- U prvom trenutku sam bio tužan, shrvale su me emocije, no već malo kasnije sam bio sretan. Vidim da smo osvojili medalju. Kakvih smo sve imali problema, a došli do finala, nije to mala stvar. Pohvale cijeloj momčadi, posebice dečkima na desnoj strani, Horvatu i Čupiću, koji su vrhunski odradili posao. Osvojili smo srebro a ne izgubili zlato…

Renato Sulić:

- Mnogo smo napravili, a nadam se da ćemo imati malo više zdravlja i sreće za Peking.

Nikša Kaleb:

- Da nemam ušiju, glava bi mi se prepolovila od osmijeha. Razlupani smo dogurali do finala. Ja nisam mogao pomoći, rebra mi šuškaju kao slabo postavljeni parket. Nisam se mogao sam ustati iz kreveta da bih otišao snimiti rebra u bolnicu.

Zoran Gobac, koordinator za muški rukomet:

- Ako su ovi suci među tri najbolja para, a jesu, onda se moramo brinuti. To onda nije slučajno. Imali su više od desetak pogrešaka na našu štetu…

Petar Metličić je kao i uvijek najduže popričao s novinarima nakon utakmice. Nije odbio ni domaće ni strane iako je od vrha do dna izgledao poprilično izubijan.

- Finali se uvijek igraju da bi se pobjeđivalo. Žao mi je što nismo došli i do treće zlatne medalje, koja nam nedostaje. Zato malo žalim što nismo otišli do samog kraja. Možda ovo nije bila vrhunska predstava, ali smo dali sve od sebe i moramo biti ponosni. Ovo je naša četvrta medalja, a osvojena je kada smo se najmanje nadali.

Kako ste uopće izvlačili snagu za finale?

- Nakon svih problema s ozljedama, teško je bilo očekivati čuda. Ova momčad je pokazala da ima veliko srce, neki su igrači igrali i pod injekcijama. Danci su zasluženo došli do zlata jer su bili najkonstantniji, najkvalitetniji i najzdraviji. Bez obzira na sve to - šteta jer smo bili blizu.

Komentar suđenja?

- Kada gubiš s pet razlike, nije se lako vratiti. Mi smo pokušavali, tražili način, ali suci nam nisu dopustili. Ne tražim opravdanje, ovo je uspjeh, ali oni nisu dorasli finalu. Dosta nas ih zna iz Španjolske, nisu bili dovoljno koncentrirani… Nije im to prvi put, već su nam slično sudili i u Sloveniji, na europskom prvenstvu. Oprostit ćemo im, ali ne i zaboraviti.

Željko Kavran:

- Nastavljena je serija uspjeha hrvatskog rukometa. Mislim da ćemo tek za 10 ili 15 godina zaista shvatiti vrijednost rezultata i dostignuća ove generacije hrvatskih rukometaša. Mislim da suđenje nije bilo dostojno finalne utakmice. Ne mogu reći da su španjolski suci poklonili suparniku pobjedu, no čvrsto su stali iza danske momčadi. S druge strane, ozljede i umor uzrok su pada koncentracije naših igrača.

Mirko Alilović:

- Dobro smo otvorili utakmicu, gazili smo ih obranom, a onda do kraja prvog poluvremena sve prokockali. Moramo stisnuti ruku Dancima, zaista su bili bolji i zaslužili zlatnu medalju. Nisam ni sanjao da ćemo doći do finala, ali sada sam nezadovoljan jer nismo bili bitno lošiji od Danaca. Bit će prilike za uzvrat, a ja sam mogao i bolje braniti u utakmici u kojoj sam osvojio prvu reprezentativnu medalju.

Drago Vuković:

- Nije bilo lako gledati finale s tribine. Postigli smo velik uspjeh. Mogli smo pobijediti, no fizički nismo mogli parirati Dancima. Nije bilo snage za pobjedu. Suce neću komentirati iako bih možda trebao. Danci zasluženo odlaze kući sa zlatnom medaljom, a mi idemo po svoje zlato na sljedećem natjecanju. (žp)

U svojoj kolekciji ova generacija ima svjetsko i olimpijsko zlato. Nedostajala im je samo medalja s EP-a. Sad imaju i to odličje…
Priča o uspjehu počela je na EP-u 2002. godine kad su rukometaši zauzeli “časno” 16. mjesto. Posljednji u Europi ispraćeni su na Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. godine s mnogo sažaljenja. Kakav se rezultat mogao očekivati od reprezentacije koja samo godinu dana ranije nije uspjela izboriti niti jednu pobjedu? No za izbornika je postavljen Lino Červar i hrvatski je rukomet dobio krila. U Portugalu su Matošević, Kelentrić, Šola, Sulić, Zrnić,
Dominiković, Goluža, Špoljarić, Kaleb, Balić, Lacković, Vori, Džomba, Tonči Valčić i Metličić stigli do zlata. Svjetskog zlata.
- Istina, nitko od nas tada nije očekivao to zlato, nekako ljudi nisu vjerovali u nas. Kako i bi kad ova generacija u to vrijeme nije imala nikakvih rezultata? - prisjetio se kapetan Petar Metličić.
- No kad sve zbrojimo, na kraju možemo reći da smo doista svjetsko čudo. Na sedam velikih natjecanja igrali smo u šest polufinala, osvojili četiri medalje. Neka mi netko kaže da nismo uspješni.
GOTOVO SVI IZ 2003. OSTALI NA OKUPU
Od igrača koji su započeli možda i najveću hrvatsku sportsku priču, iz “generacije 2003.” na okupu su ostali gotovo svi. Karijere su završili Slavko Goluža (danas pomoćnik Červaru) i Božidar Jović, a mijenjali su se tek golmani. Iako na Europskom prvenstvu u Norveškoj zbog ozljeda nema Mirze Džombe i Vedrana Zrnića, oni su sastavni dio ove priče. Isto kao što su dio jedne prekrasne
slagalice postali mladići Horvat i Čupić, Duvnjak, Vukić, Alilović, Somić, Jerković…(Ivan Žurić, 24sata)

Iako nije mogao prešutjeti neke sporne odluke španjolskih sudaca Breta i Huelina, hrvatski izbornik Lino Červar dansku pobjedu ipak nije pripisao arbitrima. Korektno je svom danskom kolegi priznao nadmoć u finalnoj utakmici.
Srebrna medalja zadovoljila je našeg stratega, kojem i dalje nedostaje europsko zlato da bi sjajem trofeja sustigao ruskog izbornika Vladimira Maksimova.
- Rezultat najbolje govori tko je bio bolji u finalu. U prvom poluvremenu imali smo problema u obrani, u nastavku je bilo nešto bolje ali nedovoljno za pobjedu. Moram reći da nisam zadovoljan suđenjem u drugom poluvremenu. Još nisam vidio da se sudi prijestup kao što je dosuđen Čupiću u onom protunapadu. Za prethodni Lackovićev prijestup nemam prigovora, zaista je pogriješio.

Što je presudilo u drugom dvoboju Danske i Hrvatske na ovom prvenstvu?

- U finalnoj utakmici nastupili smo veoma umorni zbog čega nam je nedostajalo koncentracije u presudnim trenucima. Međutim, nismo se osramotili. Zadovoljni smo srebrnom medaljom. Zadovoljni smo i organizacijom Europskog prvenstva i nadamo se da ćemo ponovno igrati rukomet u Norveškoj - zaključio je Červar.

Gotovo 16 godina nakon što je Danska postala europski nogometni prvak, Ulrik Wilbek u Kopenhagen nosi i europsko rukometno zlato.

- Znali smo da protiv Hrvatske ne možemo računati na pobjedu od 10 pogodaka prednosti kao u našoj prvoj međusobnoj utakmici na ovom prvenstvu. Uvijek nam je bilo teško igrati s Hrvatskom i uvijek smo voljeli igrati s Hrvatskom jer nikad nije bilo nekorektnih poteza ni s jedne strane. Obje su momčadi bile umorne u finalnom dvoboju, ali bili smo bolji i ponosni smo na prvu zlatnu medalju za danski muški rukomet. Nadamo se utakmici s Hrvatskom i na Olimpijskim igrama u Pekingu - rekao je danski izbornik Ulrik Wilbek. (JL)

Piše: Predrag Žukina

Od 1997. nije propustio nijedno važno natjecanje hrvatske rukometne reprezentacije. Ovo europsko prvenstvo morao je propustiti zbog ozljede. Nervirao se gledajući svoje prijatelje na televiziji, a onda više nije mogao izdržati. Otputovao je na polufi

Ru­ko­me­tni “fa­kin” Mir­za Džom­ba je­dan je od ­onih ne­sre­tni­ka - uz Vla­du Šo­lu, Ve­dra­na Zr­ni­ća, Go­ra­na Špre­ma, De­ni­sa Bun­ti­ća - ko­ji je ne­i­zo­sta­vni ko­ta­čić u mo­za­i­ku uspje­ha ru­ko­me­tne re­pre­zen­ta­ci­je, a - ne­ma ga na Eu­rop­skom pr­ven­stvu.

Dok Ba­lić & ­company “gi­nu” u Nor­veškoj, Džom­bu i spo­me­nu­te mu ko­le­ge više su si­le za­dr­ža­le u Hr­vat­skoj. Teška ozlje­da, kao u Džom­bi­nom slu­ča­ju, bi­la je ja­ča od pre­ve­li­ke že­lje za odla­skom u Nor­vešku po no­vo odli­čje. Mir­za je do­sa­dašnji ti­jek na­tje­ca­nja na EP-u od­gle­dao na TV?ekra­ni­ma u društvu ko­le­ga. Bez ima­lo dvoj­bi, pri­znao je ka­ko je ta­ko nešto mno­go te­že po­dni­je­ti ne­go igra­ti.

Neizdrživ osjećaj

- Pr­vi, i na­dam se po­slje­dnji put, pro­pu­stio sam ne­ko ve­li­ko na­tje­ca­nje. Osje­ćaj je na­pro­sto ne­i­zdr­živ, teško mi je i opi­sa­ti taj ­stres. Naj­ra­di­je bih ­kroz ­ekran usko­čio u te­ren i po­mo­gao de­čki­ma s ko­ji­ma sam bez pre­ki­da od 1997. na SP-u u Ja­pa­nu. Prošao sam sve, si­to i rešeto i ­igrao na sva­koj našoj uta­kmi­ci - već de­set go­di­na. Teško sam pro­ži­vio sva do­sa­dašnja ­iskuš­enja ko­ja su de­čki prošli u Nor­veškoj - re­kao je Džom­ba u ra­zgo­vo­ru vo­đe­nom u Za­gre­bu sa­mo ne­ko­li­ko sa­ti pri­je no što je usko­čio u čar­ter ko­jim je otpu­to­vao u Lil­le­ha­mer ka­ko bi bo­drio svo­je pri­ja­te­lje u ­završni­ci tur­ni­ra.

- Je­dno­sta­vno sam mo­rao oti­ći “go­re”. Ne bih izdr­žao u Za­gre­bu. ­Idem u pr­vi red na tri­bi­na­ma. Ako tre­ba, ­uzet ću za­sta­vu i vo­di­ti na­vi­ja­nje - do­dao je Džom­ba ko­ji je u ne­ko­li­ko cr­ta po­kušao opi­sa­ti ne­ke od ka­ra­kte­ri­sti­ka svo­jih su­i­gra­ča za ko­je je po­zna­to da su naj­bo­lja sport­ska “kla­pa” ­otkad je sa­mo­stal­nog hr­vat­skog spor­ta. Či­nje­ni­ca je da ni­tko do sa­da u mom­ča­di(ma) ni­je ­imao ta­kvu ko­he­zi­ju i za­je­dništvo kao što je to slu­čaj s aktu­al­nom sku­pi­nom ko­ju vo­di Li­no Čer­var. Uo­sta­lom, ni­je sa­mo po­je­di­na­čna sport­ska ge­ni­jal­nost ta ko­ja je hr­vat­skom ru­ko­me­tu do­ni­je­la olim­pij­sko, svjet­sko zla­to i ­pregršt dru­gih uspje­ha. Do­ni­je­lo im je to nji­ho­vo za­je­dništvo na sva­kom, ne sa­mo sport­skom pla­nu.

- ­Otkad sam u re­pre­zen­ta­ci­ji, prošlo je mno­go igra­ča i baš ni­ti za je­dno­ga ne mo­gu re­ći da se u nju ni­je uklo­pio. Ni­ti je­dnu ru­žnu ri­ječ ne mo­gu re­ći o oni­ma ko­ji više ne igra­ju, ni­ti oni­ma ko­ji su tek ušli u re­pre­zen­ta­ci­ju. Bez obzi­ra na uspje­he, svi su osta­li obi­čni nor­mal­ni de­čki s ko­ji­ma se na­ci­ja, oči­to je, vr­lo la­ko po­i­sto­vje­ću­je. Ni­tko ni­je “po­le­tio” i “pu­knuo” pod te­re­tom sla­ve. To­li­ko smo nor­mal­ni da izme­đu nas go­to­vo ni­kad ne pa­da­ju teške ri­je­či. Kad ih ima, to je naj­češće ti­je­kom na­por­nih pri­pre­ma kad se tre­ni­ra sa­ti­ma i svi su po­ma­lo na­bri­ja­ni. No, za pet mi­nu­ta sve se uvi­jek za­bo­ra­vlja.

Ka­kav je tko od nje­go­vih su­i­gra­ča, Džom­ba je po­kušao opi­sa­ti u ne­ko­li­ko kra­tkih cr­ta:

- Iva­no Ba­lić? Sta­no se piše - vo­đa. Mo­gu se slo­ži­ti s tim jer je ge­ni­ja­lan ­igrač o ko­jem pu­no ovi­si. Vo­đa je, ali sa­mo na te­re­nu. ­Izvan te­re­na je mo­žda i naj­sa­mo­za­taj­ni­ji, naj­skro­mni­ji i naj­po­vu­če­ni­ji od ­svih igra­ča. Ia­ko je naj­bo­lji na svi­je­tu, ma­ksi­mal­no uva­ža­va mišlje­nje osta­lih igra­ča, pa i ­onih naj­mla­đih ko­ji su tek upa­li u re­pre­zen­ta­ci­ju. Uvi­jek su­zdr­žan, pri­ja­telj kao i svi osta­li.

“Bla­žen­ko La­cko­vić?”?Džom­bi je au­to­mat­ski “izle­tio” osmi­jeh.

- Lac je kla­si­čni “Za­go­rec” u ­onom po­zi­ti­vnom smi­slu, do­bri­či­na do bo­la. Vje­ro­ja­tno ni­kad u ži­vo­tu ni­ko­me ništa ru­žno ni­je re­kao. S ­njim se go­to­vo ne­mo­gu­će po­rje­čka­ti ili po­sva­đa­ti. Pe­tar Me­tli­čić je pra­vi, naj­bo­lji pri­ja­telj, čo­vjek pun ra­zu­mi­je­va­nja. S ­njim sam di­je­lio sve, je­li smo, pi­li, za­je­dno izla­zi­li. Pe­ro je kla­si­čni obi­telj­ski čo­vjek, ­otac i su­prug “do bo­la”. Svi­ma na­ma obi­te­lji su naj­va­žni­je, no on je u toj “pri­či” sva­kim di­je­lom ­svog bi­ća.

Džom­ba tvr­di da u re­pre­zen­ta­ci­ji vla­da ide­al­no ozra­čje - kao u re­kla­mi ko­ju su de­čki uo­či EP-a sni­mi­li za Te­le 2.

- Uvi­jek je ne­tko na “ta­pe­ti”, uvi­jek ne­tko “na­stra­da”, kao “ma­li” Do­ma­goj Du­vnjak u tim re­kla­ma­ma. Naj­va­žni­ja ka­ra­kte­ri­sti­ka Da­vo­ra Do­mi­ni­ko­vi­ća je to što je naj­ve­ći za­ba­vljač u društvu. Fra­jer pam­ti sva­ku fo­ru, sta­ru i de­set go­di­na, i uvi­jek će je u pra­vom tre­nu­tku po­no­vno akti­vi­ra­ti ka­ko bi nas za­ba­vio i ne­ko­me “na­mje­stio”. Čo­vjek pam­ti sve, valj­da ima fo­to­graf­sko pam­će­nje. Ni­je nor­ma­lan. Ina­če je mo­žda i naj­ve­ći emo­ci­o­na­lac me­đu na­ma, ia­ko ni­je ta­kve ­vanjšti­ne. Ne tr­pi ni­ka­kvu ne­pra­vdu. Kra­si ga još je­dna “vr­li­na” - ra­no uju­tro ne­moj­te ga di­ra­ti jer je naj­češće “na­bri­jan”.

­Igor Vo­ri ta­ko­đer ima je­dnu ve­li­ku “vr­li­nu”:

- To je čo­vjek ko­ji naj­više pri­ča, on se ni­kad ne “ga­si”. Bi­li smo ci­me­ri i teško sam po­dno­sio to što on uju­tro pr­vo otva­ra ­usta, a tek on­da oči. Na­ve­čer, pak, za­tva­ra pr­vo oči pa tek on­da ­usta. To ni­je nor­mal­no ko­li­ko čo­vjek mo­že pri­ča­ti. I?kad tre­ba i kad to ni­je nu­žno. On spa­va i pri­ča.

‘Ministar obrane’

Džom­ba se pri­tom sam se­bi na­smi­jao po­mi­slivši ka­kvu će re­a­kci­ju kod Vo­ri­ja iza­zva­ti ova nje­go­va izja­va.

Li­no Čer­var je za Džom­bu “ve­li­ki emo­ti­vac, mo­ti­va­tor, psi­ho­log”. O?nje­mu Mir­za, oče­ki­va­no, ­ipak ni­je že­lio izno­si­ti ne­ke “pi­kan­te­ri­je”. Ne­ke od “vru­ćih”, a bi­lo ih je ti­je­kom go­di­na do­sta, ni­je izno­sio ni­ti o svo­jim su­i­gra­či­ma. ­Ipak:

- Vo­ri i da­nas sku­plja zna­čke kao ku­ća­ni­ce iz so­ci­ja­li­sti­čkih vre­me­na. Do­mi­ni­ko­vić je uju­tro pra­vi Mr­gud iz Štrump­fo­va. Ton­či Val­čić je žde­ro­nja. Ne ­znam ka­ko ima ta­kvu li­ni­ju ia­ko je­de kao ma­la sva­dba. Šo­la po­ne­kad zna bez ra­zlo­ga “cen­dra­ti”. Ako je Do­mi­ni­ko­vić po­ne­kad “ne­ra­spo­lo­žen” i lju­tit, naj­ve­ći ku­le­ri su Ba­lić i Jer­ko­vić. Go­to­vo ništa ih ne mo­že izba­ci­ti iz ta­kta. Naj­ve­ći pe­hi­sti su Me­tli­čić i La­cko­vić. ­Njih uvi­jek ne­tko “po­go­di u oko”. Tko je naj­ve­ća ljen­či­na, tko se iz­vla­či i si­mu­li­ra na tre­nin­zi­ma? Ni­tko, sva­kog bi bi­lo ­sram ra­di­ti to dok dru­gi gi­nu.

Kod ko­ga se na­ku­pi­lo naj­više si­tnih po­ro­ka? Džom­ba ni­je mo­gao odgo­vo­ri­ti.

- Svi smo mi nor­mal­ni de­čki i svi ima­mo si­tne po­ro­ke. Kad se sla­vi, “pošte­no” sla­ve svi - kad se ra­di, ra­de i kr­va­re svi. Ne­ma sre­di­ne.

Ja sam naj­ve­ća spa­va­li­ca, re­ci­mo lijen­či­na u re­pre­zen­ta­ci­ji

Skroman i samozatajan kao uvijek, Džomba se na kraju razgovora sam “ponudio”:

- Svima sam podijelio “packu”. Nisam ni ja svetac, što je sa mnom?

Da, kakav je Mirza Džomba “u ogledalu” Slatko, naravno, dolazi na kraju i Mirza je nakon kratkog razmišljanja zaključio:

- Ja sam najveća spavalica, recimo ljenčina u reprezentaciji. Ponekad sam nervozan i ima dana kad me, posebno na pripremama, moraš ostaviti na miru. No, ima dana kad mi možeš i skakati po glavi.

O?svojim vrlinama nije želio govoriti. Skromni dečko Mirza. (Ne, nije to šala, on je zaista takav.)

- Neka drugi o tome sude, ne mogu sam sebe hvaliti. No, mogu reći da sam pun vrlina kao šipak koštica - šeretski je zaključio. Iako se, naravno, pokušao našaliti na svoj račun - to je zaista tako. Odgovorno to možemo zaključiti.

Mirza Džomba je dobri duh rukometne reprezentacije. Čovjek kojem je “zarazni” osmijeh znak prepoznavanja. I?na terenu, umjesto grča, osmijeh mu ne silazi s lica. Jednako je zabavan i srdačan sa svojim kolegama, kao i sa svakim navijačem na ulici. Svaka minuta provedana s njim dobro je utrošeno vrijeme. Možemo to sada slobodno reći - otkad je Tarik Filipović uplovio u bračne vode - Mirza Džomba je definitivno najpoželjniji neženja u Hrvatskoj. Navijačice - navalite! No, znajte, Mirzini su standardi, kao i na rukometnom terenu - vrlo, vrlo visoki.

Ivano Balić - U prvom dijelu imao šut 1/5, a u nastavku pokazao zašto je najbolji na svijetu

Domogoj Duvnjak - Jedan sedmerac zabio, drugi promašio

Blaženko Lacković - Kada je bilo najvažnije, proigrao i postigao pogotke

Igor Vori - Trgao se u obrani, iznimno trošio, a u napadu postigao dva važna pogotka

Zlatko Horvat - Nije ulazio u igru

Denis Špoljarić - Odigrao kao i uvijek važnu ulogu u obrani, u napadu na trenutak odmijenio Metličića

Petar Metličić - Najbolji igrač u hrvatskim redovima, odigrao sjajnu utakmicu

Tonči Valčić - Sjajna igra u obrani, možda i najbolja njegova viđena u hrvatskom dresu,

Ivan Čupić - Miran i siguran u dvoboju s Omeyerom kao da je već odigrao ‘mali milijun’ ovakvih utakmica

Davor Dominiković - ‘Kralj obrane’, igrač pored kojeg se francuski napad nije naigrao

VRATARI

Vjenceslav Somić - U najvažnijim trenucima obranio dva sedmerca

Mirko Alilović - Vrlo dobar, s kolegom u tandemu dovoljan za veliku pobjedu