Ivano:Dosadila su mi srebra. Hoću još jednu zlatnu medalju

Pred Ivanom Balićem, rukometašem Croatia osiguranja Zagreb i hrvatskim reprezentativcem, trinaesta je profesionalna sezona u kojoj neće imati ni mira ni odmora. S klubom ga čeka Liga prvaka koja počinje za tri dana u Constanti, s reprezentacijom siječanjsko SP u Švedskoj, a on je, iskustvu unatoč, nestrpljiv i uzbuđen kao debitant. Naš najbolji rukometaš, ovjenčan medaljama i nagradama, u svojoj 31. godini ovu je sezonu dočekao s novim priznanjem, za najboljeg rukometaša svih vremena po glasovima internetske stranice Međunarodnog rukometnog saveza. No, zadovoljstvo i ponos zbog priznanja pomalo je uzmaklo pred iščekivanjem novih dokazivanja koja mu nudi nova sezona. – Valjda s godinama nama starijim igračima pripreme postanu dosadne, pa jedva čekamo da počnu prave utakmice, a to je nama Liga prvaka. Zato i postajemo napeti čekajući pravi ‘fajt’ koji dolazi s Ligom prvaka, nasmijao se rukometni Mozart, kako mu mnogi tepaju, nakon terapije bolnih leđa, koja su mu donijela nekoliko dana poštede.
Kako se u momčad CO Zagreba uklopilo sedam novih igrača? – Sedmorica novih, ali to dobro štima. Imali smo dosta pripremnih utakmica, neke su bile bolje, neke lošije, ali smo vidjeli što nam nedostaje i gdje griješimo, pa da stignemo to ispraviti do Lige prvaka. To nam je važno, jer imamo tri gostovanja odmah na početku, kod rumunjske Constante, sarajevske Bosne i ruskog St. Peterburga, a s tri pobjede bismo riješili dosta toga. No, neće nam biti lako, to nisu loše momčadi.
Može li ova momčad Zagreba dalje od osmine finala prošle sezone? – Možemo, jedino je pitanje kakvi ćemo se vratiti sa SP-a početkom veljače. Nakon što smo se vratili s EP-a iz Austrije, dvije smo utakmice bili dobri, a onda smo pali, i fizički i psihički, pa su nas i Hamburg i Ciudad Real i, na kraju Barcelona, napucali kao ‘kantu’. Valjda se neće ponoviti.
Treća vam je sezona u Zagrebu, sigurno od ove sezone mnogo očekujete? – Sigurno je da nam treba korak dalje u rezultatu. Kad sam došao u Zagreb, imali smo stvarno odličnu momčad, ali sam tad ozlijedio leđa. Kad sam se vratio, nakon reprezentacije, malo smo izgubili formu. Da smo nastavili igrati kao prije, protiv Kiela je mogla biti prava borba. Ovako smo se pogubili, mi stariji smo pali, mlađi se nisu digli… Sad mi iskusniji moramo pomagati mlađima da se snađu. Jednog će dana i oni otići u neki inozemni klub i trebaju znati koliko je drukčije i teško igrati vani. Uvijek si stranac, koliko god dobro igrao, nikad nije dobro, uvijek moraš još bolje.
Bez obzira na motive i razloge koji vas vežu uz Zagreb, biste li ipak opet otišli igrati u inozemstvo? – Ne bih.
Zar vam je toliko lijepo u Zagrebu? – Ma, super mi je. Volim biti s mladima, a i dobra je atmosfera u momčadi, što je najvažnije za igrača. I kad nema vrhunskog rezultata, lijepo je znati da sam nekome pomogao barem sitnicom. Kad bih razmišljao o odlasku, to bi moglo biti samo u Pamplonu, to je moj klub. No, kako sad stvari stoje, teško da će se taj klub više ikad oporaviti. A da odem u druge klubove, trebalo bi se dogoditi čudo.
Čudo u smislu nemoralne financijske ponude? – Pa, da!
Iza vas je mnogo natjecanja, mnogo medalja i naslova, je li vam siječanjski SP u Švedskoj veliki izazov? – Apsolutno. Unatoč godinama, i dalje imam veliku želju i mnogo volje igrati za reprezentaciju. Kad sam bio mlađi, nisam razmišljao ni o čemu, danas razmišljam o svemu. Kad zađeš u neke godine, logično je da ti se najteže motivirati, ali, srećom, i dalje nalazim motive za pobjede i naslove. A i pitanje je u kakvom ćemo sastavu u Švedsku, hoće li se vratiti neki iskusniji kojih nije bilo na EP-u. Onda se sve zna. Ako ćemo opet ‘gurati’ s mladima, onda treba njima pomagati i odgajati ih. No, to tek dolazi, prije toga imamo utakmice s Rumunjima i Litavcima, pa ćemo vidjeti kako će to izgledati.
Ali rekli ste da se nadate naslovu prvaka u Švedskoj. – Volio bih otići s još jednim zlatom. Dosadila su mi ova srebra i četvrta mjesta. Sad je već više od šest godina, od Atene 2004., kako nismo osvojili zlato. Jest, napravili smo velike rezultate, imamo medalje, ali kad kasnije mirno kod kuće razmislim – nisam zadovoljan. Ne bi bilo loše još jedno zlato… Stalno nedostaje taj jedan korak. Stalno si drugi. A biti drugi nije lijepo. Ma da, super je kad pogledaš koga si sve ostavio iza sebe, ali uvijek te muči taj jedan ispred tebe…
Što reprezentaciji nedostaje za taj jedan korak do zlata? – Nisam ni sam siguran. Prije su nas dosta koštale sudačke odluke, u Austriji toga nije bilo. Na SP-u u Hrvatskoj 2009. Francuzi su u finalu jednostavno bili bolji od nas, a sad u Austriji smo poklekli u finalu zbog neiskustva većine igrača, iako smo 25 minuta imali sve u svojim rukama. No, utakmica se igra 60 minuta…
Ali, sad i ti mladi igrači imaju iskustvo jedne sezone iza sebe. – Naravno, zato i vjerujem da će biti bolji, pa će možda to biti dovoljno za zlato. Ali mnogo je tu posla, treba biti u formi, a ponajprije zdrav. Osim toga, imat ćemo samo 13 dana priprema, trebalo bi se sve poklopiti.
Slavko Goluža bio vam je suigrač, a potom i trener u reprezentaciji. Može li vas čime kao izbornik iznenaditi? – Možda i može. Svatko ima mjesta za napredak, i ja u svojoj igri, a i on kao trener. Dobro se nadopunjavao s Linom Červarom, preuzeo je većinu njegovh zamisli, ali lako je moguće da će Goluža pronaći kakav detalj koji će sve iznenaditi, pa da sve ispadne bolje nego prije.
Goluža je Červarova škola, dakle, vama reprezentativcima će biti sve poznato. – Jest, jedino mislim da bi sad trebalo malo prištedjeti nas iskusnije igrače. Nismo više mulci od 24-25 godina, u naponu snage da možemo trenirati šest-sedam sati dnevno i da nam ništa ne smeta. Trebalo bi starije tu i tamo poštedjeti jutarnjih treninga, jer kad dođemo na prvenstvo igramo dan za danom, odmor je svaki treći-četvrti dan, pa bi možda trebalo više pripaziti na nas. Trebalo bi mlade više uvoditi u igru i dati im priliku, jer ćemo otići za dvije-tri godine, a oni će ostati dalje igrati vrhunski rukomet, kakav je Hrvatska pokazivala posljednjih sedam godina.
Goluža i vi se dugo i dobro poznajete. On kao izbornik ima težak zadatak nositi se s naslijeđem Line Červara, koji je svojim rezultatima vrlo visoko postavio letvicu. Može li to Goluža? – Treba zaboraviti ono što je bilo, jer smo dobili novog izbornika. Pogreška je sad vezati Golužu uz Červara, ovo je novo poglavlje hrvatskog rukometa. Naš je cilj London i Olimpijske igre 2012. Dotad imamo dva natjecanja, trebamo posložiti momčad da se zna na koga se računa za London i da ta momčad tamo pokuša osvojiti medalju. Ali, treba imati i razumijevanja ako prije toga slučajno ne dohvatimo koje polufinale.
Postoji li nešto u vašoj karijeri zbog čega žalite? – Žalim zbog svih poraza s reprezentacijom. Naravno da sam imao krivih poteza u utakmicama i zbog svakog žalim. Ali da žalim zbog nekog poteza generalno u karijeri, nikako. Prezadovoljan sam svojom karijerom. Ako ostanem u Zagrebu, nemam što pogriješiti.

Naslov najboljeg meni znači ‘natrag u dvoranu i treniraj’
Više od 11.000 glasača na internetskoj stranici Međunarodnog rukometnog saveza (IHF) dalo je Baliću svoj glas u izboru najboljeg rukometaša svih vremena. Kad se to spomene, najbolji je odgovor Balićev izraz lica. Sav zasja, smijeh provali iz njega… – Ne može se to riječima opisati. Što ću sad lupetati o golemom priznanju… Iako i dalje mislim da je trebalo u tom izboru biti mnogo više igrača. Ma što reći… Dobiješ to priznanje, tri si dana sretan i ponosan, a onda to baciš iza sebe, okreneš se budućnosti i opet moraš trenirati, raditi i igrati, da održiš tu razinu koju si sam sebi postavio. Presretan sam zbog tog priznanja, ponosan na sebe i iznimno mi je drago, ali… To nije kraj. Za deset godina ću biti pametniji, pa ću moći više toga reći o tome. Sad ne mogu reći drugo nego ‘ajde u dvoranu i treniraj!’.

Nakon karijere ne zanima me ‘felerični’ rad
Iako ste u najboljim godinama, imate još nekoliko dobrih igračkih godina pred sobom, jeste li ipak počeli razmišljati o životu nakon igračke karijere? – Nemam pojma što ću raditi nakon igračke karijere, iako razmišljam o tome. Imam još vremena… Znam mnogo o rukometu, ali nisam siguran bih li ga znao prenijeti na djecu. Ne bih volio trenirati djecu, a da im ne dam sve što mislim da sam im trebao dati, sve ono što znam. Ne zanima me neki ‘felerični’ rad tek toliko da budem u dvorani i da ubirem plaću od članarina.

Zlato vaterpolista vrijedi mnogo više od onog što će dobiti
Dosta se prašine podiglo u vezi s državnim nagradama vaterpolistima za europsko zlato. Je li vrhunski sportaš koji napravi vrhunski rezultat prikladno nagrađen u Hrvatskoj? – Pa kad se pogleda koliko druge zemlje daju svojim sportašima, onda to u nas ispada malo. No, nikad nisam razmišljao o tome. Meni je uvijek bilo dobro, jer sam uvijek htio igrati za Hrvatsku, ne razmišljajući o novcu. Dobivali smo i odlične nagrade, a i jako male. Ali s tim nemam problema. Sigurno je da zlato vaterpolista vrijedi mnogo više od onog što će dobiti. Trenirali su cijelo ljeto, nije se lako odreći svega, ali, kakvo je stanje svugdje u svijetu, dobro da su išta dobili. (Iva Markulin, Vjesnik)