Komentari igrača i čelnika HRS-a

Ivano Balić:

- Dobro smo otvorili utakmicu, poslije pali, pa se tražili. Uza sve naše probleme, umijašala su se ona dva gospodina… Bili smo u nekoliko navrata blizu, no nije išlo. Moramo biti zadovoljni jer je ovo veliki rezultat.

Davor Dominiković:

- Ne mogu reći da sam oduševljen, imali smo uspona i padova na prvenstvu, no trebalo se dignuti nakon debakla u prvoj utakmici s Dancima. Zato možemo držati glavu gore i poslije prvenstva se malo odmoriti pa krenuti u ‘operaciju Peking’.

Blaženko Lacković:

- Imali smo svoju šansu, ali nismo uspjeli dijelom zbog naših pogrešaka, a dijelom zbog sudačkog kriterija. Sretan sam i tužan. Dali smo sve do sebe a izgorjeli. Nije lako kada izgubiš finale.

Ljubo Vukić:

- U prvom trenutku sam bio tužan, shrvale su me emocije, no već malo kasnije sam bio sretan. Vidim da smo osvojili medalju. Kakvih smo sve imali problema, a došli do finala, nije to mala stvar. Pohvale cijeloj momčadi, posebice dečkima na desnoj strani, Horvatu i Čupiću, koji su vrhunski odradili posao. Osvojili smo srebro a ne izgubili zlato…

Renato Sulić:

- Mnogo smo napravili, a nadam se da ćemo imati malo više zdravlja i sreće za Peking.

Nikša Kaleb:

- Da nemam ušiju, glava bi mi se prepolovila od osmijeha. Razlupani smo dogurali do finala. Ja nisam mogao pomoći, rebra mi šuškaju kao slabo postavljeni parket. Nisam se mogao sam ustati iz kreveta da bih otišao snimiti rebra u bolnicu.

Zoran Gobac, koordinator za muški rukomet:

- Ako su ovi suci među tri najbolja para, a jesu, onda se moramo brinuti. To onda nije slučajno. Imali su više od desetak pogrešaka na našu štetu…

Petar Metličić je kao i uvijek najduže popričao s novinarima nakon utakmice. Nije odbio ni domaće ni strane iako je od vrha do dna izgledao poprilično izubijan.

- Finali se uvijek igraju da bi se pobjeđivalo. Žao mi je što nismo došli i do treće zlatne medalje, koja nam nedostaje. Zato malo žalim što nismo otišli do samog kraja. Možda ovo nije bila vrhunska predstava, ali smo dali sve od sebe i moramo biti ponosni. Ovo je naša četvrta medalja, a osvojena je kada smo se najmanje nadali.

Kako ste uopće izvlačili snagu za finale?

- Nakon svih problema s ozljedama, teško je bilo očekivati čuda. Ova momčad je pokazala da ima veliko srce, neki su igrači igrali i pod injekcijama. Danci su zasluženo došli do zlata jer su bili najkonstantniji, najkvalitetniji i najzdraviji. Bez obzira na sve to – šteta jer smo bili blizu.

Komentar suđenja?

- Kada gubiš s pet razlike, nije se lako vratiti. Mi smo pokušavali, tražili način, ali suci nam nisu dopustili. Ne tražim opravdanje, ovo je uspjeh, ali oni nisu dorasli finalu. Dosta nas ih zna iz Španjolske, nisu bili dovoljno koncentrirani… Nije im to prvi put, već su nam slično sudili i u Sloveniji, na europskom prvenstvu. Oprostit ćemo im, ali ne i zaboraviti.

Željko Kavran:

- Nastavljena je serija uspjeha hrvatskog rukometa. Mislim da ćemo tek za 10 ili 15 godina zaista shvatiti vrijednost rezultata i dostignuća ove generacije hrvatskih rukometaša. Mislim da suđenje nije bilo dostojno finalne utakmice. Ne mogu reći da su španjolski suci poklonili suparniku pobjedu, no čvrsto su stali iza danske momčadi. S druge strane, ozljede i umor uzrok su pada koncentracije naših igrača.

Mirko Alilović:

- Dobro smo otvorili utakmicu, gazili smo ih obranom, a onda do kraja prvog poluvremena sve prokockali. Moramo stisnuti ruku Dancima, zaista su bili bolji i zaslužili zlatnu medalju. Nisam ni sanjao da ćemo doći do finala, ali sada sam nezadovoljan jer nismo bili bitno lošiji od Danaca. Bit će prilike za uzvrat, a ja sam mogao i bolje braniti u utakmici u kojoj sam osvojio prvu reprezentativnu medalju.

Drago Vuković:

- Nije bilo lako gledati finale s tribine. Postigli smo velik uspjeh. Mogli smo pobijediti, no fizički nismo mogli parirati Dancima. Nije bilo snage za pobjedu. Suce neću komentirati iako bih možda trebao. Danci zasluženo odlaze kući sa zlatnom medaljom, a mi idemo po svoje zlato na sljedećem natjecanju. (žp)