Marino Marić:Veliko hvala Ivanu kao čovjeku i igraču

Hrvatski rukometni reprezentativac Marino Marić 1. lipnja slavi svoj 20. rođendan. Ovaj sjajni mladi čovjek i sportaš s hrvatskom juniorskom reprezentacijom osvojio je sve što se osvojiti može, najbolji je pivot svijeta, a pravi rođendanski poklon bila mu je i proslava prvog naslova prvaka Hrvatske s CO Zagrebom. Srdačno i spremno pristao je na razgovor a na spomen jednog od suigrača, koji je javno poručio da simpatičnog Mostarca vidi kao najboljeg na svijetu, njegov osmijeh raširio se od uha do uha.

- Ivano Balić... Stvarno me iznenadio, zastao sam kad sam to čuo. Sad kad sam ga upoznao dosta dobro mogu reći da je on moj baš veliki prijatelj, puno mi pomaže u svemu. Njegova izjava bila mi je i dodatni motiv za napredak, mislim da je to i rekao u namjeri da me ohrabri. Veliko hvala Ivanu, prije svega kao čovjeku, ali i igraču.

Odmah na početku razgovora ste nas upozorili da nemate baš ugodna iskustva sa ‘sedmom silom’?

- U jednom zagrebačkom dnevnom listu ispalo je da sam prilično bahato izjavio da je Didier Dinart pored mene izgledao kao mala beba. Naravno da to nisam izjavio, sve je bilo izvučeno iz konteksta i nisam se osjećao nimalo ugodno tih dana.

Posebno je ‘veselo’ bilo nakon toga ući u svlačionicu među uvijek za šalu raspoložene suigrače…

-Joj da, u svlačionici je uvijek zezancija i mi mlađi smo često na meti starijih suigrača i tako je bilo i u ovoj situaciji. Nakon Ciudad Reala i te neugodne situacije s novinarima, šale na moj račun bile su svakodnevne. Najbolja je bila slika nalijepljena na ‘čarobnom’ zidu u svlačionici, da me dodatno na to podsjeća… Trajalo je to tako jedno dobrih dva tjedna. Zbog ove nepotrebne neugodnosti postao sam oprezniji u razgovoru s novinarima.

Tih dana ste se s nostalgijom prisjećali rodnog grada i vašeg matičnog kluba Zrinjski Mostar?

-Ha, ha, ha, možda … Ipak je Zrinjski Mostar moj prvi klub u kojem sam počeo trenirati, gdje sam napravio svoje prve rukometne korake. Iako sam prema očevoj želji trebao trenirati nogomet, mama je odigrala veliku ulogu u mom prelasku na rukomet. I ona se nekad davno bavila ovim sportom, te mi jasno poručila da ne želi treninge po blatu i kiši već lijepo u dvorani. Naravno, s naglaskom da ću joj jednom biti zahvalan na tome. Iako sam se u početku ljutio, poslije sam zavolio rukomet. Vrlo rano sam ušao u seniorsku ekipu Zrinjskog, koja je tada bila na vrlo visokoj poziciji, i za vrijeme trenera Zorana Dokića počeo igrati prve utakmice. S užitkom sam igrao, trudio se i zahvaljujući Filipu Garmazu, tajniku Zrinjskog, ljudi iz CO Zagreba su me primijetili. U to vrijeme sam se i ustalio i u mlađoj kadetskoj reprezentaciji i sve karte su mi se počele otvarati.

Iako su kontakti sa CO Zagrebom bili intenzivni razmatrali ste i druge inozemne ponude?

- Da, dobio sam ponude izvana, ali i odlučio da sam premlad za takve egzibicije. Bio bih sam protiv svih, s velikim upitnikom da li ću uspjeti. Zagrebovom ponudom sam bio zadovoljan, pa i presretan kao malo dijete. Za svoj dolazak i susret s momčadi desetak dana sam se psihički pripremao. Kad sam došao na trening, trema, blokada. Sjećam se da sam prvo pružio ruku Denisu Špoljariću, on se predstavio a ja od treme zaboravio svoje ime. Uz veliku pomoć Marina Šege prebrodio sam sve te početne neugodnosti i nakon nekog vremena se sprijateljio sa svima tako da je izgledalo kao da smo zajedno godinama.

‘Špijunira’ li vas često rodbina iz Hercegovine?

- Ha,ha, ha, ne dolaze tako često, a i u zadnjih par godina su me roditelji prestali provjeravati. Pustili su me na povjerenje iako smo u svakodnevnom kontaktu.

U zadnjim reprezentativnim akcijama ‘cimer’ vam je bio Igor Vori. Ima li istine u tome da Vori prvo zatvara oči pa onda usta?

-Ha, ha, ha, ne znam, uvijek zaspim prije njega. Inače ga cijenim, o njegovom rukometnom znanju da i ne govorim. Sjajno je biti dio te reprezentacije, posebno mi je dobro bilo u Austriji. Nezaboravno iskustvo.

Atmosfera u A-reprezentaciji potpuno je drugačija od juniorske selekcije u kojoj ste ipak svoj na svome?

- Baš tako, tamo sam svoj na svome, puno opušteniji, što je i logično. Imam više mira, okružen sam vršnjacima, svi se dobro poznajemo. Nekad i uživam samo kad se vidim sa svima njima. Nije ni čudo da smo ostvarili takve uspjehe jer smo stvarno bili previše zajedno, čak mislim da smo i dosadili jedan drugome. Toliko smo bili spremni, posebno psihički, da je uspjeh bio samo logičan slijed. Iako smo trenutno nadmoćni, sve je u našim glavama koliko ćemo ostati na tom nivou. Mladi smo, a mladi su skloni oscilacijama.

Izbornik Canjuga hvali se kako ima najbolje dečke na svijetu?

-Vladimir Canjuga je jedan veliki stručnjak, pedagog, njegov odnos prema meni i suigračima je prije svega roditeljski. Dosta je brižan, ne dopušta nam previše slobode, ponekad je čak i rigorozan. Dosta je zasnivao igru na meni i otud možda i moja titula najboljeg pivota na svijetu.

Veseli vas i susret s Vedranom Huđem u A-reprezentaciji?

-Naravno, prijatelji smo, i on je jedan od najzaslužnijih što sam proglašen najboljim na Svjetskom prvenstvu. Vođa je na terenu, ali i vrlo skroman dečko izvan.Vidjet ćemo se u Poljskoj, nadam se i igrati, surađivati zajedno, to nam je velika želja.

Atipičan ste rukometaš, vaše slobodno vrijeme rezervirano je za sviranje klavijatura?

- Pa u principu, da. Glazba mi je hobi i velika ljubav, nakon napornih treninga i putovanja to me opušta. Sviram klavijature negdje oko četiri godine. Prijatelj mi je pokazao par sitnica, ostalo sam sve naučio sam. Uz klavijature još imam želju naučiti svirati i gitaru. Ako idemo nekad na fešte, znam i zasvirati, na mom repertoaru je oko 200 pjesama. (Žana Krvavac, Cro-sport.net)