Zoran Gobac: Sada, s Vorijem, Zagreb je najbolja momčad na svijetu

Iza Zorana Gopca prilično je burno, ali i vrlo uspješno razdoblje. Hrvatski rukometni savez, kojem je dopredsjednik, funkcionira “kao urica”, a njegov klub, Croatia osiguranje Zagreb, u manje od dva mjeseca postao je jedan od najjačih u Europi. Iako je sezona završena, Gobac nema vremena za odmor.

U klubu privodi kraju transfere, a mnogo mu glavobolja zadaje organizacija Svjetskoga prvenstva rukometaša 2009. godine. Točnije, zastoj u organizacijskim radovima zbog dvorana. A vremena je sve manje…

Do kada je Hrvatska u opasnosti izgubiti SP?

- Do početka listopada. Prva inspekcija stiže u srpnju, druga u listopadu i onda će se znati imamo li SP. Vidjet ćemo što će biti i s Rukometnim domom. Projekt je bio gotov još kad se o Areni nije ni govorilo. Zna se i da je Rukometni dom dio projekta Svjetskoga prvenstva. A sad je opet zapelo, i tako rukomet nije riješen.

Kako to mislite?

- Rukometni klub Zagreb, ili kako god se zvao, nije riješen. A svi su drugi rješavani preko reda i mimo pravila.

Zašto vi onda šutke čekate?

- Zato što ne želimo nikog moljakati, imamo obećanja ozbiljnih ljudi. Istina, toliko su nam puta obećali Rukometni dom da nam je zlo od hodočašćenja. Već nas i arhitekti pitaju što je s time. A to nije naš posao. Naš je posao stvarati momčad. Ispadamo strašno naivni. Kad tražimo više novca iz gradskoga proračuna kažu nam da nemamo objekt pa nemaju na temelju čega dati nam novac. Očito se neki klubovi financiraju preko objekata.

Nisu vam dali ni Kutiju šibica. – Nisu, valjda nismo podobni.

Zašto rukomet ne može dobiti svoju dvoranu? Ima rezultate, svoje zvijezde, mnogo mladih… Što ne valja?

- Mi se nikada nismo koristili “crvenim telefonom”. To nam je ispod časti. Najjači smo na terenu. Premijer Ivo Sanader, ministar Ivan Šuker, čelnici Ine, čelnici CO-a ovaj klub pomogli su i održali. Ali nama treba potpora Grada kakvu ima Dinamo. Ne financijski, već organizacijski. Činjenica je da se ne može bez politike ali, isto tako, mi nikad nismo gurali političare u rukomet. Blizu su nam, ali nikad izravno. Oni su susretljivi, ali ništa više od toga. Nemamo ono što imaju nogomet, košarka, vaterpolo i odbojka. Samo smo mi i atletika beskućnici. Uz to, stalno nas opterećuju rezultatima. A njih smo sami napravili.

Koliko su se svi ti problemi reflektirali na samu organizaciju SP-a?

- Dovedeni smo u apsolutni “cajtnot” i ne možemo raditi. Mi ne možemo prodavati ulaznice unaprijed, jer se dvorane još grade. Zar da ih prodajemo prema nacrtima?! To je problem. Mi se moramo baviti organizacijom, pregledavati gradove, odrediti tko će biti spreman… Moramo raspraviti i televizijska prava, nakon izvlačenja skupina moramo reagirati promptno i odrediti gdje će tko igrati. Dakle, najmanje možemo napraviti, a odgovorni smo za sve.

Zašto ste Vi, zajedno sa Željkom Kavranom, najavili odstupanje s položaja u HRS-u ako se izgubi SP 2009., a ne možete utjecati na to?

- Odgovorni smo Međunarodnom rukometnom savezu. Jasno je da će naš savez trpjeti goleme sankcije, financijske i natjecateljske, ne bude li SP-a. I u tom je segmentu odgovorno čelništvo Saveza. Drugi nas dovedu u situaciju da radimo posao koji nije naš, a istodobno nam onemogućavaju da se bavimo poslom koji jest naš. Oni koji su nam dužni osigurati objekt, mišljnje je HRS-a i kluba, to nisu napravili.

Predsjednik Kavran je u posljednjem mandatu, jeste li Vi njegov nasljednik?

- Pripravan sam i mislim da je to prirodno. Nakon Kavrana ću se kandidirati, no nesmotreno bi bilo reći da ću biti predsjednik. Ali nemam namjeru odraditi više od jednog mandata, jer ne mogu. Daleko od toga da ću se tada maknuti iz rukometa, neću nikad. Ali posao koji radimo direktor kluba Bartol Kaleb i ja nije normalnoga ritma. Jasno, dečki se bave strukom, ali posao koji negdje radi 15 ljudi, u klubu rade dva čovjeka. Zato ćemo uskoro uvesti Antu Ančića kao tajnika kluba, koji će nam pomoći u tom radu. Kao što vrijeme pregazi igrača, tako pregazi i člana uprave, kao i menadžera, a ja ne želim da me netko povlači tu i tamo. To mi ne treba, konačno, imam svoj privatni posao.

Kao Kavranov nasljednik dokazujete kontinuitet HRS-a.

- Nisam se gurao ni nametao. Ovo je Željkov zadnji mandat, valja ga korektno odraditi do SP-a 2009. Moje imenovanje ovisi o povjerenju, ako dobijem povjerenje… Dosad smo mijenjali ljude isključivo zbog neaktivnosti. Pokrili smo sva rukometna središta i vjerujem da dobro radimo. Nema smisla davati Savez u ruke ljudima koji neće to poštovati.

Koji bi bio vaš prvi cilj kao predsjednika HRS-a?

- Prvo bih naučio engleski jezik, i to dobro. Ruski govorim jako dobro, ali morat ću se potruditi i oko ostalih jezika. Dobro je što je naš glavni tajnik Damir Poljak dobio čast postati član Izvršnoga odbora EHF-a, prvi nakon Janeza Snoja. Pokušat ćemo i Silvija Njirića instalirati u Međunarodni rukometni savez, dosta radimo na tome. Moramo imati kvalitetu te dobre odnose s EHF-om i IHF-om.

Hrvatski rukometaši u dvanaest mjeseci trebaju odigrati tri jaka natjecanja. Tko će odrediti na kojem trebaju biti u pravoj formi? Upravni odbor ili izbornik?

- Cilj je jedna medalja u ta tri natjecanja. Mi ćemo na svakome ići po medalju, pa što bude. Medalja je objektivan doseg. Smatram da nam je najlakše osvojiti medalju na Olimpijskim igrama, a odličje u Hrvatskoj, na Svjetskom prvenstvu, nitko nam ne može uzeti. Svima je jasno da ćemo imati golemu potporu, a i igračkom kvalitetom ćemo biti u vrhu.

Je li raspodjela mlađih kategorija, nakon odlaska Irfana Smajlagića, konačna, ili samo za ovo ljeto?

- Ona je dugoročna jer smatramo da je loše da jedan čovjek sam vodi omladinski pogon, bez mogućnosti utjecaja nadređenoga u seniorskom pogonu. A i svi treneri koji su se kandidirali za trenera mlađe kategorije bili su degradirani. Bilo je dosta trenera s imenom i prezimenom, poput profesora Ive Duvnjaka i ostalih, koji su bili bačeni u stranu, a njima je bio nadređen trener koji tada nije imao ni završenu trenersku školu. Dobro je i za njega i za nas da se dokaže, pa ima otvoren put u Hrvatskoj.

Dakle, Smajlagić si svojim odlaskom nije zatvorio vrata, kako su mnogi potiho pričali.

- Pa nisam ja zlopamtilo. Uostalom, jednom je i Nenad Kljaić rekao da, ako može razgovarati s Gopcem, može sa svima, i danas je ipak trener Zagreba. Svi bi pljuvali po klubu i reprezentaciji kad im se to hoće i u trenutku kada misle da su najpametniji. Nama je cilj zaštititi klub i reprezentaciju. Smajlagić je možda otišao na grub način jer je zbog svoje velike igračke karijere imao prednost nad nekima kojima je struka cijeli život. On taj posao nije radio ni dva mjeseca, a već je postao pomoćni trener reprezentacije. Naš mu je klub ostao dužan i uredno mu od svoje plaće otplaćujem dug. No, ipak je mnoge stvari zaboravio. Ma, nema veze, on je veliko igračko ime, mnogo je napravio za Hrvatsku i od njegova odlaska ne treba raditi dramu. Mnogo smo si toga mi rekli, i oba Kljaića, i Červar, ja… ali to se istrpi jer smo svi u službi rezultata. Zbog rezultata kluba i reprezentacije spreman sam biti beskičmenjak. Ali u konačnici treba biti sve po našem.

Je li Smajlagić i dalje Červarov nasljednik kako je ranije bilo rečeno?

- Svakako, ali se mora samostalno dokazati. Ogradio se od Olimpijskih igara u Ateni, ogradio se od Svjetskoga prvenstva 2005. u Tunisu, jedino se nije odradio od premija za ta natjecanja. Uredno je dobio premije u visini premija izbornika reprezentacije. Neki će mi možda zamjeriti ove riječi, ali nemam sentimenta prema suradnicima, ali ni prema samom sebi. Imam osjećaja samo za rezultat.

Glede Červara, postoji li mogućnost da se vrati u klub?

- Lino će se sigurno vratiti u klub, ali ne kao trener reprezentacije i kluba. To mu je jasno rečeno. Ima svoje mjesto u klubu, kandidat je nakon Kljaića, ali klub ne smije trpjeti zbog reprezentacije. Kako ćete sljedeće sezone prilagoditi ligu s obzirom na sve ambicije koje imaju klub i reprezentacija? – Odgovara nam sustav natjecanja, možda ćemo nešto i ubrzati, u skladu s potrebama. Ovaj put ne želimo izgubiti ni boda u prvenstvu.

Očekujete li kao dopredsjednik HRS-a da prvenstvo bude “vruće”, jer čak četiri momčadi ispadaju iz prve lige?

- Svima je jasno rečeno da se pripreme i igrački i fizički jer će biti teško. Uz to, na sudačku organizaciju i delegate bit će veliki pritisak. Nadam se da ćemo moći držati sudačku organizaciju pod kontrolom. Što će donijeti jedinstvena Prva B liga? – Ponajprije želimo izbjeći sustav kvalifikacija. Trebala bi donijeti dodatnu snagu, “durhšlag” gdje bi se iskristalizirale momčadi koje su gubile kvalifikacije za prvu ligu. Moramo smanjiti prvu A ligu, možda bismo u drugoj fazi išli čak na deset klubova i pojačanu prvu B ligu. Ili da po dva ispadaju i ulaze, bude li dvanaest klubova. U prvoj će ligi biti veći broj kvalitetnih igrača, a prva B liga će se pokazati kao dobro rješenje.

Jesu li klubovi prve B lige financijski dovoljno stabilni za to?

 - Ništa se neće promijeniti, možda će tek imati jedno ili dva putovanja više, ali to je zanemarivo. Dobro je da se svake godine pojavi neki novi klub. Bilo bi sjajno kad bi neki klubovi dosegli proračun oko tri i pol milijuna kuna. Znam da će Sisak imati oko čeiri milijuna kuna, Bjelovar se mora pojačati, Osijek, Nexe Našice, Poreč je stabilan… Karlovac ima simpatičnu ekipu. Tek Zamet malo “šteka”. Bit će sve to dosta zanimljivo. Zato kažem da će se sudačka organizacija trebati malo izdići, pripazit ćemo i na delegiranje. Tako Boris Zubanović više neće biti delegat, već će se brinuti oko delegiranja zajedno s tajnikom Poljakom i povjerenikom Mihaelom Vargom.

Kakve su ambicije Zagreba u ovoj sezoni?

-Osvojiti prvenstvo i kup Hrvatske! Ha, ha, ha… Bez toga ne možemo naprijed. A onda ćemo uzeti “double-decker”, napravit ćemo gusjenicu i idemo na Jelačić plac. U engleskom stilu. To nam više odgovora nego Dinamu, kojem je bliži brazilski stil. Čini mi se da se naš gradonačelnik osjeća u Zagrebu kao gradonačelnik Sao Paola. Šalu na stranu, važno nam je produžiti sponzorske ugovore s Inom, kao i s Croatijom osiguranjem i ostalima, a mnogi dolaze i sami. Važno nam je i da nas Grad prati adekvatno zaslugama a ne ljepoti. Atraktivan smo klub, pa zanimanja neće nedostajati. Ambicije su nam velike, ali bez novca nema muzike. Ne budemo li adekvatno praćeni financijski, takav pogon, objektivno, nećemo moći zadržati. To nije samo gradski, već i nacionalni pogon. Od ozbiljnih igrača vani će ostati samo trojica – Balić, Metličić i Lacković. Ostali su tu. To se tražilo od nas, to smo napravili i neka se sad drugi iskažu. Nas svaki ulazak u Dom sportova stoji 200 tisuća kuna, samo za “dobar dan”. Tu su monteri podova, tribina, ovi, oni… Smiješno. Svaki je put u klubu histerija – možemo li, pregovori, jesmo li velika priredba… A Cibona samo uđe u dvoranu. Griješili smo, ali smo jaki klub, teško nas je srušiti, stvorili smo igrače i trenere i taj će klub uvijek postojati. Napravili smo u prošlosti i mnogo gluposti, potrebnih i nepotrebnih, poput onog sukoba s EHF-om. Ali ovo je ozbiljan projekt, s vrhunskim igračima, Džomba i Lazarov su u najboljoj sedmorki Europe… Zagreb sada ima najjaču momčad nakon 93. godine. I nas zadovoljava samo prvo mjesto. Nemamo ništa zajamčeno, za sve se trebamo izboriti. S Vorijem, za mene je Zagreb najbolja momčad na svijetu.

Imate privatni posao, financijski ste neovisni, a ipak ste godinama u rukometu i trpite sve i svašta. Zašto?

- Meni je u Zagrebu 26. godina, od treće jugoslavenske lige do europskog prvaka. Već 1990. godine moj kapital i nekretnine su bili teški tri milijuna maraka. Ali volim rukomet, to je moj život. Napravio sam klub prepoznatljiv u Europi, Savez sam digao, uz sve suradnike, do najboljeg saveza u Europi i svijetu. Što mogu nakon toga? Mogu samo gubiti i dobivati udarce. A to mi ne treba. U jednoj svojoj tvrtki imam 55 zaposlenih, u drugoj 25, u trećoj, koju otvaram, imat ću 50-60 zaposlenih, a u četvrtoj, koju također otvaram imat ću 30-ak ljudi… Dakle, imam oko 250 ljudi u privatnom poslu.  

Kako sve to držite pod kontrolom?

- Treba imati prave suradnike. Imam svoje šalabahtere, ljude koje plaćam, korektne partnere i menadžere jer ne želim svoj posao dovoditi u pitanje. Bavim se ozbiljnim poslovima i sve što u klubu izgubim moram negdje nadoknaditi. U klubu sam zadužen za nabavku novca. Jedino zaduženje u posljednjih deset godina bilo je kod moje tvrtke, koje nikad nećemo vratiti. To mi se dogodilo dvaput. Prvi sam put, 1997. godine, oprostio iznos od 600 tisuća maraka, a 2000. godine shvatio sam da neću dobiti novac koji sam uložio. No, kroz klub sam dobio jako puno. Otvorena vrata da mogu doći gdje i kad hoću, da me ljudi uvažavaju, da imam dobar poslovni kontakt. Zadali smo si plan, svi su ga prihvatili i preuzeli smo odgovornost da Zagreb kao klub u sezoni SP-a 2009. ima u svojoj momčadi 80 posto hrvatske reprezentacije. I to nije naša privatna prčija! Prije smo imali igrače iz Crne Gore, Bosne… pa su nas htjeli srušiti. Kad smo htjeli vratiti reprezentativce, opet nije valjalo. Vratili smo Džombu, Špoljarića, Vorija… RK Zagreb ispunjava sve kriterije i ZŠS-a, i Ureda za sport. Razgovarali smo s gradonačelnikom Milanom Bandićem da nas sponzorira turistička zajednica. Oni daju svima – Dinamu, Ciboni, Mladosti – nema ne daju. To je ono što me boli. Svi znaju da je RK Zagreb posebna priča, svi nas vole, ali tu sve i prestaje. Želimo osnovati Udrugu rukometnih navijača, dakle i o tome se brinemo. Ove godine Ledena dvorana bit će dupkom puna. Ne znamo gdje ćemo igrati sljedeću sezonu, ali i ta će dvorana biti ispunjena. Gdje god ovaj klub bude igrao europske utakmice, bilo u dvorani za šest tisuća ili 15 tisuća gledatelja, bit će puno. Neka nam pokažu klub u Zagrebu koji to može jamčiti. Sve što smo najavili, to smo i napravili. A drugi neka se prisjete svojih obećanja i njihova izvršenja. (Iva Markulin)